Sv. Ivan Apostol i Evanđelist

        Sv. Ivan, koji je naš zaštitnik i čiji blagdan slavimo 27. prosinca, naziva se »učenik kojeg je Isus ljubio«. On je jedan od Dvanaestorice, najmlađi od Dvanaestorice, ali to nije razlog zašto je tako nazivan. On je, na jedan poseban način, bio "prvi i zadnji" apostol. Prvi zato što je, uz Andriju apostola, upravo on krenuo s rijeke Jordan za Isusom, osjetivši da je Isus veći učitelj od dotadašnjeg učitelja Ivana Krstitelja. Zadnji zato što je jedini smogao hrabrosti i snage doći Isusu pod križ kad je bio raspet. Tada je Isus, s križa, povjerio Mariju Ivanu i Ivana Mariji; proglasio je Ivana sinom svoje majke Marije. U još mnogo događaja sv. Ivan zauzima posebno mjesto. Na Posljednjoj večeri bio je sasvim blizu Isusa, "naslonio se Isusu na grudi", kako kaže u svojem Evanđelju. Sv. Ivan, brat sv. Jakov i sv. Petar sačinjavali su uži krug trojice kojima je bilo dopušteno vidjeti preobraženog Isusa.

        Sv. Ivan sin je Zebedeja i Salome, te se za njega i brata Jakova često upotrebljava naziv sinovi Zebedejevi, kao i nadimak sinovi groma koji im je nadjenuo Isus. Vjeruje se da je Ivan živio uz Mariju sve do njezine smrti, u skladu s Isusovim riječima. Nakon njezine smrti sv. Ivan je sa sv. Petrom putovao Judejom propovijedajući Evanđelje, Radosnu vijest. Zatim je otputovao u Malu Aziju i, po predaji Otkrivenja, tamo podigao sedam crkava. Kasnije se sv. Ivan nastanio u Efezu, gdje je izdržao progonstvo za vrijeme cara Domicijana. Legende govore kako je Domicijan dva puta pokušao ubiti Ivana. Prvi puta je Ivan trebao popiti otrovano vino, ali prije nego je to učinio otrov je izašao iz vina u obliku zmije. Drugi puta Ivan je bio bačen u kotao vrelog ulja, ali je ostao neozlijeđen. Tada je protjeran na otok Patmos, gdje je napisao Otkrivenje. Umro je prirodnom smrću u dubokoj starosti, negdje oko 100. godine, u doba cara Trajana. Vjeruje se da mu je tijelo nakon smrti uzneseno na nebo.

        Sv. Ivan najpoznatiji je po Evanđelju koje je napisao, po trima poslanicama i po Otkrivenju. U svome Evanđelju Ivan ne priča priču, ne gomila gole činjenice, već ih objašnjava, traži njihove uzroke, povezuje, daje im dublji smisao. Ivanovo Evanđelje je zapis sjećanja na Isusa koje je potaknuo Duh Sveti. Ono što zemaljski Isus, prije uskrsnuća i slanja Duha, nije mogao reći, to sada govori kao Proslavljeni Crkvi po Duhu, preko poruke Ivanova Evanđelja. Život i vjera su središnji pojmovi ivanovskih spisa. Ivanovo Evanđelje usredotočeno je na spoznaju: »U njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo« (Iv 1,4). Kako Evanđelju, tako i trima poslanicama ljubavi, a naročito Otkrivenju – djelima koja su ostala trajni izvor teološkog, umjetničkog i svakovrsnog nadahnuća, daje dublji i bogatiji smisao. Što god sv. Ivan piše podređeno je cilju da čovjeka dovede do vjere. Prvenstveno mu je stalo do buđenja i učvršćivanja vjere u Isusa koji je Mesija i Sin Božji. Ivanovi tekstovi izazovniji su, zahtjevniji, traže istinsko poniranje, traže veliku vjeru. Veliki poznavatelj Biblije Origen osjetio je to već u trećem stoljeću slikovito rekavši: »Cvijet Biblije jesu Evanđelja, a cvijet Evanđelja jest Ivanovo Evanđelje.«

        Glavni znak sv. Ivana, uz knjigu, je orao, znak uzvišena nadahnuća, kakve su i njegove poruke ostavljene nama u Sv. Pismu. Sv. Ivan se u svojim spisima uzdignuo sve do nebesa, baš poput orla koji se uz njega prikazuje, i tako nam prenio Božju riječ uz veliko nadahnuće Duha Svetoga poslanog od Boga. Zaštitnik je kompozitora, slikara, izdavača, pjesnika pa tako i nas kao sastava.